Nino Jovišić

DARIO DŽAMONJA (1955.-2001.)
NADZEMALJSKI SVIJET
Ima li iko, u Sarajevu, da nije proplakao, da mu se srce nije skamenilo,
onoga dana kada u novinama iziđe obavijest da se ispisao iz živih – Dario
Džamonja? Evo sam se, krupnih petnaest minuta, trudio da nađem riječi koje će
kazati šta treba da se rekne – a da ne upotrijebim riječ: umro. Pa mi, ipak,
nadošlo rješenje: ovih se dana ISPISAO IZ ŽIVIH – naš Daco. Stvari su, po
zemaljskim mjerilima, u samome početku, krenule naopako: ubio se njegov
otac, ubio se njegov stric, majka otišla u Holandiju, zauvijek (onoliko koliko
“zauvijek” traje), a Dario ostao sa bakom i djedom, u ulici Jezero, na broju 11.
Kasnije, ta se ulica zvala po izvjesnoj, čestitoj, Kati Govorušić, i kućna se brojka
mijenjala, svašta se mijenjalo, samo se sudbina nije dala promijeniti, nego izišla
onakva kakva je naumila da iziđe. Eno, tamo, žive Igbale (Daco je nju zvao:
“Igbo!”), prve mu komšinice, pa bi možda ona, bolje od mene, znala opričati
njegov život sa djedom Petrom. I baka brzo otišla s ovog svijeta, pa ostali sami,
jedan sa drugim, čovjek od deset, i čovjek od – devedeset godina!
Cio je život zapravo – osnovna škola umiranja. Nekome je dato da to brzo i
odmah shvati, a nekome drugome da to isto – nikada – zanikad – ne shvati i ne
uzme u mozak. Takve, kojima nikad ništa od suštine ne dopire do mozga, a
svašta im je na pameti, Dario je, potpuno trajno i tačno, nazivao – papcima.
Vidite li da u tome Dacinom rezonu ne postoji geografija, biologija, nacija,
politika, pa ni književnost. Da je Dario sam odlučivao o svojoj sudbini, možda
nikada ne bi odabrao književni posao, koji je odabrao njega. Nego bi, sa svojom
rajom iz Fisa, smisao svog života tražio u sportu ili muzici. Pa, našo-ne-našo.
Stalno pripravan na vijest o njegovoj, mogućoj, skoroj smrti – vrisnuh iz sveg
glasa kad mi je dojaviše. TOLIKO SMRTI ova duša ne može izdržati, pa hoće,
sama, da pobjegne iz tijela u kojem je zatečena i – zatočena! Šta o tome da se
govori? Šta o Dariju, o čijem bi se životu moglo stotinu romana napisati, jerbo je
on stigao samo mrvu od toga u svoje knjige metnuti – a napisao ih je deset,
svaka bolja od bolje, svaka ljepša od ljepše?
Zovnulo me, ja se odazvao – da kazujem neke riječi, iznad rupe u koju će
se, za koju sekundu, spustiti sanduk u kojemu ležaše ono šta smrt ostavi od
čovjeka, kad ga uzme. O, moj Dario! Kažem, onima što me zovnuše, kako je
Dario SIN PUKA, i kako su tri frtalja od njegovih hiljada drugara, sasvim
vanknjiževna raja. I kako moraju smisliti koji će od tih ljudi, nevještih govorenju
uza me stajati i kako-tako izgovoriti neku lijepu o Dariju rečenicu. Jedva
utragasmo telefonski broj Memnuna Idžakovića, čovjeka uz čije se ime
obavezno dodaje ono “legenda”, što i jeste – legenda rukometa, legenda
Sarajeva, jednostavno: legenda, a živ. Što nikako nije zanemarljivo. (Sarajevo,
uz ostale svoje vrline, ima i jednu takvu: ne “jebe” nikoga ni dva odsto, dok isti
ne krepa!) Da će stvari krenuti sasvim naopako, vidjelo se prostim okom,
zaredali novinari da uzmu intervjue od Darija Džamonje. Pa zar se stvarno
morala vidjeti Smrt na njegovome licu, da bismo vidjeli njegovu ljudsku i
književnu veličinu?
Bilo kako bilo, probdijem noć, da sastavim neke smislove, da ih skrojim u
neke rečenice, da nad mrtvim Dacom ne govorim “izglave”. Skupilo se, tamo na
Barama, mnogo lijepa svijeta. Ne znaš koji su ljepši: oni što ih vidiš, na Zemlji,
ili onih što ih ne vidiš, pod zemljom. A ja se odjenuo onako kako priliči toj
prilici: crno, crno, crno… Imam dakle crni sako, u njemu džep, u džepu – govor.
Da ne govorim “izglave” kad Memnun (neka mu je hiljadu puta hvala!) izgovori
šta je trebalo, i pokaza KUTIJU OD CIPELA, u kojoj je naš Daco čuvao pisma,
razglednice, fotografije, uspomene… Meni dođe ružno. Dođe mi ružno da čitam
napisani govor, pa počnem onako kako nisam htio, na način od kojeg sam
bježao. Reknem, vadeći naočale iz prokletog sakoa: “Dario bi najviše volio da
ja, sada, ovdje, razbijem ove cvikere, da pocijepam ovaj papir, što sam ga
svunoć piso, pa da vam govorim sasvim privatne stvari: o tome kako je Daco, u
februaru, moga mlađeg brata ispratio na Bolji svijet onom novinskom čituljom,
posljednji pozdrav, a potpisao se rečenicom: Vozdra, Edo, vidimo se uskoro!
Kako je, u subotu, telefonom, zvao moju kuću, da pita “đe Avdo”, a iz kuće mu
glas odgovorio istinito: “Negdje u Sarajevu!” Našto se on, otamo, sa drugog
kraja telefonske žice, nasmijao tako gromoglasno da ne može u mozak stati
činjenica kako je to subota, uoči ponedjeljka, jutra ponedjeljkovog, u kojemu je
preminuo. Taj njegov smijeh, i mogućnost smrti, bili su jedno od drugog
udaljeni svemirskim, kosmičkim daljinama. Ali, na grobnome mjestu, odlučim
da poštujem Dacino, sarajlijsko, poštovanje konvencija. Pa ipak, pomalo plačući,
pročitam šta sam napisao:
Dragi Dario,
Niko, ama baš niko, koji je ovdje došao, nije došao da se od tebe – rastavi.
Svi smo došli, da se sa tobom sastavimo. Znao si u tančine opisivati NEVOLJU
KROZ KOJU SE MORA PROĆI, i znao si da nam ne možeš i ne smiješ tek tako
pobjeći, otići i uteći.
Nikada nisi niti volio niti pokazivao – plač. Ali, pusti nas da plačemo.
Nikada nisi volio pokazivati suze. Ali, pusti nas da ih ne krijemo. Nikada nisi
pisao “sentimentalne” priče, a svaka nas je oplakivala. Nikada nisi od života
“pravio šegu”, kao što je znao činiti od nas, ali si od svega znao napraviti -
humor! Pitali su jednom jednoga od čega se, “uopće uzevši”, sastoji to ČUDO
TALENTA, a on im, bez imalo zadrške, odgovorio: “Čitajte Darija Džamonju.
Čudo talenta!”
A jedna je stvar, sine moj, zbog toga vrlo “zafrkana”: da nas je neko, u ono
doba, hiljadu puta zapitao: Hoćete li baš tim, književnim, poslom da se bavite?”
- mi bismo mu sto hiljada puta rekli: “Da, mi hoćemo da pišemo!” A da smo -
daj il ne daj, Bože – znali kako se preskupo, vlastitom kožom, u vlastitome
životu, skupo i preskupo, svako slovo plaća, da ni jedna rečenica, a kamoli
knjiga, ne može biti sastavljena ni skrojena dok se krvavim životom ne plati, da
li bismo na to pitanje drukčije odgovorili? Ti, znam te, Dario, ne bi! Nego bi
reko. “Neka košta šta košta!”
Hajdemo se, sine moj, odmoriti od razgovora. Kako smo lijepo znali
sjedjeti i šutjeti, kad god nam je tako srce zahtijevalo! Sam si mi, jedared, kazao:
“Ko ne zna šutjeti, ne zna ni govoriti!”, zato molim sve prisutne, tvoje i moje
prijatelje – a ovdje ti je, Daco, više braće nego prijatelja – da mrvu šutnje
učinimo, prije nego što mrve zemaljske spustimo u tvoj i naš NADZEMALJSKI
SVIJET.”
U Sarajevu, tad i tad…
Abdulah Sidran